Holokaust u NDH

Sustavno istrebljenje Židova koje je pokrenula nacistička Njemačka, nazvano holokaust, provedeno je i u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kroz djelovanje ustaškog režima. Veći dio, oko 30 000 Židova stradalih s područja NDH bio je likvidiran u Jasenovcu i drugim logorima NDH, dok ih je oko 7000 izručeno nacističkoj Njemačkoj na likvidaciju.

I prije rata ustaška je ideologija od anti-srpske postajala sve više antisemitska. Godine 1936. u pamfletu Hrvatsko pitanje Pavelić stavlja Židove na drugo mjesto najvećih neprijatelja Hrvata, odmah iza beogradskog režima, te ispred komunista i masona. Po preuzimanju vlasti ustaše započinju brzo i neusmiljeno provođenje rasističke politike protiv Židova i Roma. U samo nekoliko mjeseci prenose rasističke zakone (Nürnberški zakoni) i postupke iz nacističke Njemačke (neki od njih primijenjeni su također i na Srbe), a Židove prisiljavaju nositi žutu Davidovu zvijezdu prije nacista u Njemačkoj. Osnivaju koncentracijske logore, također po nacističkom uzoru, a u njima su kasnije zatvarani, istrebljivani zbog nehumanih uvjeta zatočenja i masovno likvidirani Židovi, Romi, Srbi i Hrvati (politički protivnici režima). Ustaše počinju slati Židove u koncentracijske logore već svibnja 1941., prvo u Danicu, nakon toga ljeti u logorski sustav Gospić-Velebit-Pag, te Koncentracijski logor Jasenovac, mjesecima prije no što su se nacisti na Wannsee konferenciji odlučili na svoje"konačno rješenje". Već u srpnju 1941. ustaše proglašavaju Varaždin prvim judenfrei-gradom, tj. gradom očišćenim od Židova. Vlasti NDH su u tome poslušno udovoljavale zahtjevima Njemačke, makar je u redovama ustaša bilo katolika židovskog porijekla - tako primjerice dr. Ivo Korsky i Vlado Singer, te je bilo među njima dosta brakova i drugih dobrih socijalnih veza sa Židovima: iz izvješća SS-Sturmbahnfuehrera Hansa Helma s početka 1943. godine saznaje se da su njemački predstavnici u NDH pratili slučajeve kada bi ustaše nekog Židova zaštitili ili općenito ne bi pokazivali dovoljno spremnosti na progon Židova.^[1]

Do jeseni 1942. većina Židova i Roma s područja NDH bila je likvidirana, smještena u Jasenovac ili odvedena u nacističke logore, gdje će umrijeti ili biti ubijeni sljedećih godina. Nekoliko stotina Židova spašeno je zaslugom Katoličke Crkve (osobito nadbiskupa Alojzija Stepinca) ili pojedinaca koji su ih skrivali. Tako je sam predstavnik Svete Stolice Giuseppe Marcone kod prvih deportacija zagrebačkih Židova u Njemačku u veljači 1942. god. organizirao spašavanje grupe židovske djece, koje je preko Mađarske i Rumunjske prebacio u Italiju,^[2] a zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac je spasio sve štićenike židovskog staračkog doma u Zagrebu, premjestivši ih na imanje u vlasništvu Katoličke ckrve.^[3]

Prema Esther Gitman, od 39.500 Židova na području Hrvatske i BiH, samo njih oko 9.500 je preživjelo holokaust. Pretežni dio njih se spasio domogavši se Mađarske (koju Nijemci nisu bili okupirali, nego se prema njoj odnosili kao prema savezniku) ili Italije - talijanska vojna zapovjedništva u područjima NDH bliže Jadranu su se do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine odupirala zahtijevima Nijemaca da surađuju u progonima Židova, a njihov odlazak u talijansku okupacijsku zonu su ponekad dopuštali dužnosnici NDH; napose je to bilo omogućeno Židovima koji su bili konvertiti na kršćanstvo i Židovima koji su bili u braku s kršćanima. Dio Židova se spasio pridruživši se partizanima, nakon skrivanja ili nakon što ih je kao ključne stručnjake ustaški režim privremeno poštedio (tako primjerice nekoliko desetaka židovskih liječnika kojima su najprije vlasti NDH povjerile program liječenja endemskog sifilisa u Bosni, da bi potom mnogi od njih završili kao partizanski liječnici). Manji broj je preživio zahvaljujući rodbinskim vezama s ustaškim dužnosnicima, a dio ih se sakrivao do kraja rata.^[4] Esther Gitman navodi da je u Hrvatskoj bio doista veliki broj Hrvata koji su spašavali Židove, te osobito ukazuje na hrabrost ljudi koji su potpisivali peticije državnim vlastima, zauzimajući se za Židove - što se ne bilježi baš nigdje drugdje u okupiranoj Europi.^[5]

Memorijalni centar Yad Vashem je na listu pravednika među narodima, na koju se uvrštava osobe koje su tijekom holokausta spašavale Židove riskirajući svoj vlastiti život, do 2020. god. uvrstio 120 osoba iz Republike Hrvatske i 49 osoba iz Bosne i Hercegovine.^[6]

1. ↑ Bruno Bušić. 2. svibnja 2019. Demografski gubici – Žrtve Hrvata u Hrvatskoj i Jugoslaviji (I). Projekt Velebit. Pristupljeno 11. prosinca 2019.
2. ↑ Martin Gilbert. 2010. The Righteous: The Unsung Heroes of the Holocaust, str. 236 (engleski). Henry Holt and Company. Pristupljeno 20. travnja 2021.
3. ↑ Esther Gitman. A QUESTION OF JUDGEMENT: DR. ALOJZIJE STEPINAC AND THE JEWS (engleski). Review of Croatian history, Vol. II No. 1, 2006. Pristupljeno 20. travnja 2021.
4. ↑ Esther Gitman: KAD HRABROST PREVLADA SPAŠAVANJE I PREŽIVLJAVANJE ŽIDOVA U NDH 1941.-1945., str. 26, 28, 30, 121-151, 180-190. Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2012. Pristupljeno 20. travnja 2021.
5. ↑ Jadranka Jureško-Kero. 27. veljače 2011. Esther Gitman: Hrvati su spasili tisuće Židova, a Stepinac je svetac. Večernji list. Pristupljeno 20. travnja 2021.
6. ↑ Names of Righteous by Country (engleski). Yad Vashem. Pristupljeno 21. travnja 2021.